Čezare Paveze - Kukuruzište

Kukuruzište
(Il campo di granturco)

Toga dana, kada sam se zaustavio u podnožju jednog kukuruzišta i slušao šuštanje dugih suhih stabljika koje su se njihale na vjetru, sjetih se nečega što sam već dugo vremena bio zaboravio. Iza polja, koje se nalazilo na uzbrdici, visjelo je prazno nebo. "Ovo je mjesto kamo se čovjek mora vratiti", rekoh i gotovo odmah utekoh na dvokolici, kao da moram odnijeti vijest nekomu tko je bio daleko. Ja sam bio taj koji se nalazio daleko, daleko od svih kukuruzišta i svih praznih neba. Onoga dana bilo je jedno polje; mogla je biti jedna stijena nagnuta nad cestom, jedno osamljeno stablo na sedlu nekog brežuljka, jedan čokot loze na rubu neke strmine. Neki daleki razgovori u vremenu se zgušnjavaju i ostvaruju se u prirodnim oblicima. Ove oblike ne izabirem ja: oni znaju izroniti, naći se na mojemu putu u pravom trenutku, kada najmanje na to mislim. Ne postoji ni jedna meni poznata osoba tako smjerna kao oni.

Ono što mi kukuruzište kaže u kratkim trenutcima dok ga se usudim promatrati, je to što kaže onaj tko je pustio da ga se čeka, a bez kojega se nije moglo učiniti ništa. “Evo me”, jednostavno kaže onaj koji je pustio da ga se čeka, no nitko ga ne lišava prkosna pogleda koji mu se dobacuje kao nekom gospodaru. Naprotiv, usred niskih stabljika kradom bacam pogled prema nebu, kao netko tko gleda preko objekta, gotovo očekujući da se sam od sebe otkrije, dobro znajući da se tu ne može ničemu nadati što ono već ne sadrži, i da bi jedan prenagli pokret mogao učiniti da svaka stvar zlo završi. Ništa mi ne duguje ono polje, kako bih mogao činiti drugo osim šutnje i pustiti ga da uđe u mene samog. A polje, i suhe stabljike, malo-pomalo mi šušte i zaustavljaju mi se u srcu. Među nama nisu potrebne riječi. Riječi su se izrekle prije mnogo godina.

Doista, kada? Ne znam. Doista ne znam što su si mogli reći jedno kukuruzište i jedan dječak. Ali jednoga dana sam se, zacijelo, zaustavio – kao što se samnom vrijeme zaustavilo – i potom dan poslije, pa još jedan dan, kroz jedno čitavo godišnje doba i kroz jedan život sam se zaustavio pred jednim sličnim poljem; a ono je bilo granica, obiteljsko obzorje preko kojega su se pokazivali brežuljci, niski koliko su bili daleko, poput lica na kakvom prozoru. Svaki put kada sam se odvažio zakoraknuti unutar žute šume, polje me moralo prihvatiti svojim pucketajućim i osunačanim glasom; a moji odgovori bijahu oprezni pokreti, ponekad nagli, kojima sam uklanjao oštre listove, saginjao se ispod slaka, a preko visokih stabljika upirao sam pogled u nebesku prazninu. U tomu šuštanju bijaše neke smrtne tišine zatvorenog i pustog mjesta koje je u udaljenom nebu zatvaralo obećanje života; nepoznatog, zavodljivog i zamršenog poput brežuljaka.

Da se tada vrijeme zaustavilo, to znadem jer ga još danas ponovno pronalazim netaknutog ispred polja. To je jedno nepokretno šuštanje. Shvaćam da pred sobom imam jednu stalnost, kao da sam dotakao dno nekog jezera koje me čekalo vječno jednako. Jedina je razlika što sam se onda usuđivao činiti nagle pokrete, probijao sam se kroz polje ispuštajući krik prema prijateljskim, prisnim brežuljcima koji su me, kako mi se činilo, čekali. Onda bijah dijete, i sve je sada mrtvo od onoga djeteta osim ovoga krika.

Godišnje doba onog polja je jesen, kada se iza redova kukuruza sve ponovno budi. Čuju se glasovi, berba je, noću se pale vatre. Nepokretnost polja sadrži i ove stvari, ali kao na stanovitoj udaljenosti, kao obećanja koja se naziru među suhim kukuruzovim granama. Sušenje lišća otvara uvijek veće dijelove neba, pokazuje još ogoljenije udaljene brežuljke. Mislimo i na ono što je iza, na noćna priviđenja na rubu šume. Ponekada u sjećanju izvire šuškanje žutoga lišća, što zadaje strah poput topota nepoznatog i strašnog koraka, poput izvijanja tijelâ u borbi. Sada su u daljini jedina stvar noćni kresovi na obroncima brežuljaka i suton među ljupkim stabljikama u polju. Umiruje samo pomisao da onaj tko se bacio na tlo - krijući se - je dječak, a da sa stabljika vise veliki klipovi koje će sutra seljaci doći obrati. A sutra dječaka više neće biti.

Ove se stvari događaju svaki put kada se zaustavim is­pred polja koje me čeka. To je kao da govorim s njim, premda se razgovor dogodio prije mnogo godina i čak su se i riječi toga razgovora izgubile. Meni je dostatan onaj skrivećki pogled, kako sam već rekao, a prazno nebo se ispunjava brežuljcima i priviđenjima.

Prevod: Jusuf Ali Hećimović

via BKG